Zlatko Šulentić-Izložba crteža

 

 

Kako je crtao (slikao) Zlatko Šulentić

 

Slikara Zlatka Šulentića vidio sam prvi i posljednji put na njegovoj samostalnoj izložbi u
Strossmayerovoj galeriji 1969. godine. Visokog rasta, sijed, dominirao je prostorom galerije,
prilazili su mu ljudi, rukovali se, ne remeteći smirenu ljubaznost slikara. I danas kada motrim majstorove slike i crteže prisjećam se te visokokultivirane osobe kao organski adekvat njegove slikarske produkcije. Za neke od nas autorove slike označavale su rang likovne pismenosti
pred kojima smo polagali račune o osobnom poimanju boje, učili od njih trezvenost slikarskog umijeća, te zadovoljavali potrebu za likovnom kulturom. U tom pogledu izdvajala se slika
„Čovjek s crvenom bradom“ (1916.) koja je kromatskom širinom i modulacijskom gradnjom, naročito glave i ruku, ukazivala na dosljednu provedbu kolorističke koncepcije. Nažalost, tek kasnije smo je mogli vidjeti u stalnom postavu Moderne galerije, budući je desetljećima bila izgubljena za našu sredinu. Ako po nečemu pripadamo Europi onda je to svakako prisutnost ove slike koja pokazuje kako je Šulentić crtao i slikao, što se uostalom potvrđuje u svim etapama njegovog „širokog“ opusa.
Šulentićevu prisutnost u Galeriji „Ulrich“ notiramo prema njegovim samostalnim izložbama u spomenutom prostoru održanim: 1921; 1927; 1941. i ona 1981. (posthumno) koja nije upisana u njegove monografske prikaze. Pojava ovih samostalnih izložbi važne su dionice u izlagačkoj djelatnosti slikara kao i kritičkoj recepciji njegove slikarske osobnosti.
Puno uvažavanje njegovih slikarskih početaka datira iz 1916. godine kada izlaže
na 1.Proljetnom salonu u Zagrebu, a koje će se potvrditi tijekom više od šest desetljeća slikarske aktivnosti. Na početku visoka slikarska kvaliteta nije bila toliko rezultat programskih htijenja mlađe generacije, već nagnuće svježem i neposrednom slikarskom doživljaju
(„Kasna jesen“, 1913.) kao inspirativna opozicija dekorativnom impresionističkom akademizmu da bi se dalje interes slikara kretao u smjeru cezanneističkog ekspresionizma i pročišćene ekspresionističke formacije boje („Portret dr. Stjepana Pelca“, 1917.) Slijedi faza tonsko-sintetičke elaboracije slikarske forme kroz svojevrsni apogej pročišćene strukturalne redukcije („Place du Tertre“, 1930.) pa sve do mnogobrojnih poznijih krajolika sjeverne i južne Hrvatske
(„Silba“, 1968.) s naročitim kolorističkim akcentom. Krajolici, vedute, mrtve prirode, portreti, sakralne kompozicije, bit će dijapazon motiva i tema oko kojih će slikar organizirati svoje likovne doživljaje koji označavaju autorsku signaturu: aristokratska mjera tonskih i kromatskih odnosa. Iako je boju znalački tonski gradirao ipak će čisto slikarske pobjede označiti plošni kromatski rasporedi. Sve to bit će vidljivo u gvaševima, akvarelima, uljima, ali i crtežima.
Sve navedene likovne značajke možemo prepoznati na autorovim crtežima. U tom smislu mogle bi se povesti komparacije prema nastanku pojedinih slika, pa utvrditi intencija slikarskog i crtačkog interesa, uvidjeti kako crteži otkrivaju oblikovnu sferu „crtanja kistom“. Postavi li se pitanje kako je crtao (slikao) Zlatko Šulentić onda u odgovoru želimo osvijetliti opservacijsku djelatnost slikara koja imaginacijski i mentalno procesuira „crtu“ (i sve njezine slikarske derivate)
na slikarskoj ravni: lokalizirati kompozicijski sažeto velike mase koje sonoriziraju ritmički život tonova. Autor je samostalni ustroj crteža realizirao u različitim crtačkim tehnikama (ugljen, trska, pero, kist) i to u rasponu od linearnog do tonskogtretmana u bogatijim gradacijama pa sve do reduciranog zatvaranja cjeline energičnim zaključcima crtovlja (portreti oca). Dodamo li tome „aspekt varijacije“ stabilnih crtačkih gradnji portreta zapazit ćemo promjenu kuta gledanja, potragu za optimalnom pozom, koja osigurava puninu crtačkog dijaloga s modelom. Zatvorenu mjerljivost crtačke forme u nizu sakralnih tema odmijenit će eksplozija i implozija dinamičkog duktusa. Crta se organski rastvara te se njezina gradbena kontinuiranost i konstruktivna izoliranost podređuje ekspresivnom rasteriranju. Dinamička komponenta osigurat će organsko jedinstvo crtačko-slikarskog spektakla u totalitetu formata. Pravo otkriće su aktovi kao svojevrsno oslobađanje širinom kista (štrih) pokrenutog nadahnutom gestualnošću. Potezi kista njedre formu iz središta tvoreći kroki snažne slikarske sugestije.
Za Šulentića crtati kistom na slikarski način znači sažimati minimalistički do monumentalnosti.
Uvid u skromni izbor majstorovih crteža omogućava nam komplementarno sagledavanje njegovog cjelokupnog opusa ali upućuje na i likovnu čistoću i jednostavnost osobne slikarske
vizije koja krijepi svaku kulturnu osobu u potrazi za skladom.

Danijel Žabčić