MILI MOJI / ŽELJKO SENEČIĆ

 

PERFORMANCE «MILI MOJI»

ŽELJKA SENEČIĆA

Počinje 03. ožujak, u srijedu u 18h
u galeriji «ULRICH» – Zagreb, Ilica 40, a završava u petak 19. ožujka u 18h «Most Slobode» 2010. g

Performance povezuje: izložbu slika MILI MOJI, promociju knjige, projekcije dokumentarnih filmova KNIFER, VANIŠTA, PULITIKA, DŽAMONJA,

JAZZ kvartet GRUBER, te bacanje izloženih slika «Mili moji» sa Mosta Slobode» u Savu koje će uz pratnju istog kvarteta obaviti sam autor

Izložba ostaje otvorena do 19.3.2010.

Uvodno pitanje.

U salonu Urlich, u srijedu 3.3., otvarate performans pod naslovom MILI MOJI.

3.3. u salonu Urlich na performansu izložiti ću slike MILI MOJI, promovirat roman MILI MOJI i tom prilikom projicirati moje dokumentarne filmove o slikarima Kniferu, Pulitici, Vaništi i kiparu Đamonji. Jazz sastav Gruber, pratiti će i izložbu i promociju i projekeciju. Recimo, to se zove performans.

Slike ste nazvali MILI MOJI.

Naslov je MILI MOJI zato jer slike predtstavljaju vedute Zagreba. Te vedutem šalje svojim roditeljima, sestrama i braći, djedu, baki, Antiša iz Zagreba. Mjesto poskarti. Na slici je tekst koji Antiša piše: MILI MOJI! Prva je slika Zagrebački kolodvor na koji je Antiša stigao u Zagreb. Antiša piše: Mili moji! Ovo je zagrebački kolodvor a bio bi jako dobra sušiona pršuta.

Antiša ne voli Zagreb?

Antiša polako upoznaje Zgareb. Na zadnjoj veduti Britanca, Antiša piše:Mili moji, na ovom se trgu svake nedelje može se vidjet i kupit prošlost Zagreba. Počinjem volit taj grad.

Logično pitanje. Da li Antiša postoji?

Neznam, Ne znam ni da li ja postojim.

Na slikama su obično jedini tekst potpis slikara. Slika ili govori ili ne govori gledaocu. Slike se gledaju ne čitaju.

Točno. Tako je to bilo i možda će ostati. Ali, najviše današnjim gledaocima govore akstraktne slike. U apstrakcijama svatko vidi ono što želi.. One su prava dekoracija za današnjeg čovjeka kao što su Rafaelove ili Titianove slike bile dekoracija ljudi renesanse, ili Bukovca krajem devetnajestog stolječa zagrebačkih malograđana. Ni jednoj mojoj apstratnoj slici nitko nije imao komentara.. Svaka figuravna slika izaziva reakciju. Nebo je precrveno, noge su preduge ili clown ima preveliku glavu i ne drži violinu pravilno. O slikama MILI MOJI, više će se govoriti što je Antiša napisao nego o naslikanoj Uspinjači ili Katedrali . Naslikat ću seriju aktova i mrtvih priroda popraćenih tekstom. Zamislite što sve slikar može napisati na akt ili na vazu sa cvijećem.

Teško mi je to zamisliti.

Još teže naslikati..

Što spaja slike i roman da se isto zovu?

Slučaj. To nije bitno. Bitno je da me više izložba slika kao izložba ne zanima. Izložiti slike i nakon izložbe vrati ih atalijer. Glupo. Samo star, lud, jako mlad, neiskusan, očajan ili glup slikar danas radi izložbe. Ja spadam u stare i može mi se oprostiti ta djetinjarija. Živimo u vrijeme kada su slike grubo okupirale naš život. Slike sa televizije, slike u kinima, slike u štampi, slike na monitorima laptopa ili kompjutera. Slike, slike, slike. Ali slika koja visi u tišini i postavlja pitanja više ne zanima današnjeg čovjeka.

Možda to nije pitanje današnjeg čovjeka nego današnjih slika?.

Naravno da je to pitanje i današnjih slika i današnjih ljudi. Današnje slike nisu nasikane kao slike renesanse, baroka ili klasicizma. Te su slike naslikane po kanonima slikanja kao što su tadašnji ljudi živjeli po kanonima. Te slike ste mogli satima gledati, kada bi se nakon nekog vremena vratili tim slikama otkrivali ste na njima nove senzacije. Tako je bilo sa slikama. Sa ljudima je slično. Ondašnji su ljudi imali vjeru, strpljenje, želju za otkrivanjem, imali su vremena, nisu bili površni ni slobodni. Današnji su ljudi napokon dobili slobodu da žive slobodno, da rade što hoće, slikaju kako hoće, lažu, varaju, nikom ne odgovaraju, Na današnjim slikama ne možete otkriti ništa kao što ni današnja publika ni ne želi otkrivati jer nema vremena, koncentracije, žuri se, ima ne jedan problem nego stotine problema, briga, strahova, tjeskoba, kriza. Samo ideja performansa može izazvati pažnju.

Dio vašeg je perforansa roman. Kako?

Da je roman MILI MOJI imao izdavaća, da je izdan u hiljadu ili više primjeraka, izdavać bi ga promovirao. Držali bi se govori. Situacija mnogo bolja za roman je promocija nego izložba za slike. Prijatelji hvale knjigu koju još nitko nije pročitao. Sa slikama je teže. Hvale se slike koje se vide, vise pred nosom publike i srećom ne gledaju. Roman MILI MOJI ja sam izdao u pedeset numeriranih primjeraka. Svaka će knjiga, kao što je grafički list, biti potpisana.

Filmovi na performansu. Jesu li to premijerna prikazivanja?

Pulitika je prikazan na televiziji i promoviran u Dubrovniku. Film Magija, tako se zove film o Đamonji prikazan je u Brixellesu povodom otvorenja Đamonjinih skulptura. Skraćena verzija Knifera prikazana je na OTV-eu, povodom smrti velikog slikara. Film o Kniferu radio sam par godina.

Zašto?

Knifera sam upoznao kada sam imao osamnajest godina a Knifer dvadesetpet-šest na Akademiji. Ja sam imao želju, Knifer sumnju. Sedam-osam godina bila je u tim godinama velika razlika. U vrijeme kada sam snimao film o Kniferu u Parisu, ja sam imao sedamdeset a Knifer sedamdesetšest. Ja sam još imao želju a Knifer sumnju. To se vidi na filmu.

To je vaš prvi performans.

Hajdemo to tako reći. Ali glavni je događaj performansa povodom zatvaranja 19.3. Izložbe se recimo svećano otvaraju. Šalju se pozivnice, drže sablasni govori, stvaraju se gužve oko sendviča. I muk do zatvaranja kada se slike skidaju i vraćaju u atalijer.

Što će te vi učiniti? Vi slike nećete skinut i vratit u svoj atalijer?

Naravno da ću 19.3. poslije podne skinut slike. Odnijet ću ih u kombi, ali neću ih vratiti u atalijer.

Nego?

Odvest ću ih u istom kombiju u kojem sam ih dovezao na izložbu na most Slobode. Sa mosta slobode, dok će muzičar Adam Luka svirati gitaru, u sumrak, možda neće padat kiša, ako pada bit će još bolje, bacit ću slike u Savu. Na mostu Slobode završit će se performans MILI MOJI: Biti će to zadnji kadar filma MILI MOJI koji će na mostu Slobode snimiti snimatelj Boris Krstinić. Slike veselo lete, padaju u Savu, kao leševi, gube se prema Sisku. Kraj performansa MILI MOJI.

A prvi kadar filma?

Prvi će kadar Krstinić snimiti u atalijeru, drugi ispred atalijera, treći unošenje u kombi slika, pa postava u Salonu Urlich. Zadnji slike bačene u Savu plove.

Znači, slike ne vrijede.

Baš obratno. Slike dobivaju svrhu zašto su naslikane.

Sve slike bacate?

Ne sve. Četiri slike imaju vlasnike i vratiti će se na zidove.

Nije vam malo neugodno baciti slike u Savu?

Zašto?. Slike se slikaju da budu izložene. Slike koje se ne izlože kao da i nisu naslikane. One žalosno umiru u atalijerima slikara. Slike Mili Moji imale su sreću. Naslikane su, izložene, viđene, zaplovile Savom i snimljene. Uostalom, mislim da slikari ne upravljaju svojim slikama. Slike upravljaju svojim slikarima.

Meni se čini da je to gesta pobune, razočaranja, ljutnje ili revolta.

Ne, nikako.. Vjerujte, svjestan sam i života, i krize u kojoj živimo. Kultura postaje nepotrebni luksus. Ni slike ni knjige ni kultura ne treba nikom. Onima kojima bi trebala osiromašeni su, nemaju za život, nemaju za slike, preostaje im gledat sapunice, posjećivat Muzeje na dan Muzeja, mukte i kupovat knjige po jednu kunu.

Zadnje pitanje. Bi li Urlich izložio u svom salonu vaše slike MILI MOJI?

Urlich je prvi u svom Salonu izložio slike grupa Zemlja, Generalića, Mraza i Viriusa. U ono vrijeme, Urlich je bio ispred svoga vremena. Postoji često upotrebljavana glupost. Koga nema bez toga se može. Izmisili su je mediokriteti. Šteta što danas u Zagrebu ne postoji Urlich.