Ivan Kožarić
Prigodom 100. obljetnice Galerije Ulrich otvara se izložba
U srijedu, 2. rujna, 2009.
godine u 18:00 sati
Djela iz zbirke arhitekta
Tomislava Kožarića
Galerija Ulrich – Zagreb, Ilica 40/I
Izložba je otvorena
do 19. rujna 2009. godine
Radnim danom od 9.00 do 20.00 sati
Akademik Ivan Kožarić rođen je 10. lipnja 1921. u Petrinji. U Zagrebu živi od 1931. ALU upisuje 1943., diplomira i potom 1949. završava specijalku prof. Antuna Augustinčića. Izlagati počinje 1953., priređuje stotinjak samostalnih i sudjeluje na dvjestotinjak skupnih i tematskih izložaba. Najzapaženiji su njegovi nastupi na Biennalu u Aleksandriji, izložbi “La Jeuene sculpture” u Parizu 1960., Biennalu u Veneciji 1976., Sao Paolu 1979. , izložbi hrvatske skulpture u Duisburgu 1994., Muzeju moderne umjetnosti grada Pariza 2002., kasselskoj Documenti 11 2002., u atenskoj Galeriji Techpolis 2005… Sudjelovao je na kiparskim simpozijima (Labin, Bochum…). Brojne su mu skulpture postavljene u javnim prostorima i ambijentima. Dobitnik je brojnih priznanja, među ostalim “Nagrade Josip Račić” 1994. i “Nagrade Vladimir Nazor” za životno djelo 1997. Godine 2007. odlikovan je Redom hrvatskog pletera za osobite zasluge razvitku i ugledu RH i dobrobiti njezinih građana. Zastupljen je u mnogim europskim i svjetskim zbirkama suvremene umjetnosti, primjerice u zbirci Muzeja moderne umjetnosti grada Pariza, i predstavljen u europskim i svjetskim antologijama i pregledima suvremene skulpture (Michel Seuphor. “La sculpture de ce siecle”, 1959; “Nouveau dictionnare de la sculpture moderne”, published by Fernand Hazan, 1970…). Godine 1991. u dva je mandata predsjednikom HDLU-a, a 1997. izabran je za redovita člana HAZU. O njegovu radu objavljene su monografije Želimira Koščevića i Jerka Denegrija, knjiga-katalog “Atelijer Kožarić” Antuna Maračića i Eveline Turković” i knjiga “Vedri Sizif – razgovori s Ivanom Kožarićem” Ivice Župana, a Petar Krelja snimio je 2002. o Kožariću TV film “Spaljeno sunce”. www.ivankozaric.net
Umjetnik izvan jednog stila ili umjetnik s mnoštvom stilova istodobno
Od njegovih najranijih stvaralačkih početaka obitelj Kožarić podržavala i bodrila Ivana Kožarića, s ponosom je (sa)čuvala njegove radove koje je ostvarivao još kao dječak, potom kao učenik današnje zagrebačke Škole primijenjene umjetnosti, student kiparstva na zagrebačkoj ALU i naposljetku kao rano prepoznat, priznat i prihvaćan autor. U raznim selidbama obitelji po zagrebačkim lokacijama umjetnikov nećak arhitekt Tomislav Kožarić je bio delegiran da pohranjuje, čuva stričeva djela i skrbi o njima, što je preraslo u sjanu zbirku slika, crteža, akvarela, gvaševa, reljefa i skulptura , u kojoj su i neka ostvarenja koja će javnost ovom prigodom prvi put vidjeti.
Zbirka Tomislava Kožarića dokumentira brojne osobine i znakovitosti Kožarićeva rukopisa, među ostalim i brz uzelet, ranu umjetničku zrelost i fascinantnost njegove morfologije, pa i putanju njegova interesa koja se u polustoljetnom plodonosnome stvaralačkom putu kretala u širokom rasponu od tradicionalnih pokušaja alegorijsko-simboličke figuracije, do najzahtjevnijih mentalnih, konceptualnih i transcendirajućih zahvata, slobodna i neopterećena umjetničkog ponašanja, u koje, među ostalim, spada i recikliranje i resemantiziranje vlastitih postignuća.
Zbirka je nadasve dokaz da je Kožarić od samih kreativnih početaka suvereno i sigurno kročio svojim putem te da se umjesto stroge discipline i diktata, utjecaja domaće i inozemne umjetničke tradicije i suvremene mu umjetničke proizvodnje u nas i u svijetu, u njegovu fleksibilnu i nekodificiranu djelovanju provlače beskompromisnost, osvajanje slobode, nesputanost i zaigranost, i to kao jedinstven i istinski dar.
I najranija ostvarenja najavljuju da je njegov opus od samih početaka živ, polimorfan i raznolik u svim svojim aspektima – materijalima, nadahnuću, tehnici – te da ga odlikuje i mogućnost kretanja u svim tehničkim i oblikovnim amplitudama, ali je istodobno iznimno koherentan jer je obavijen jedinstvenom kožarićevskom duhovnom supstancijom, vitalnosti, ležernošću duha, sposobnošću poigravanja postignutim. Djela – nastajala od 1936. – očituju da je Kožarić cijelo vrijeme sačuvao nekonvencionalnost, humor, zaigranost, čak i (samo)ironiju, ali redovito na visokoj razini plastičke kulture, te da su u kožarićevskoj anarhoidnoj poetici dominantni optimizam, nepredvidljivost, iznenađenje, ludičnost.
Još kao student kiparstva razotkriva svoju temeljnu stvaralačku osobinu – istodobno izražavanje na različite načine. Vrlo rano se počeo istodobno očitovati i u različitim medijima i na različite načine – figurativno i apstraktno, u geometriji i organici, zatvorenu i otvorenu obliku, ready-madeu, konstrukciji, plastičkim ambijentima, intervencijama u otvorenu prostoru… Pored tradicionalnih kiparskih i slikarskih postupaka, u njegovoj začudnoj umjetničkoj praksi nalazimo zahvate poput akumulacija, fuzija, gomilanja, sklapanja i rasklapanja, spajanja i razdvajanja, zakivanja, tesanja, prenošenja, premještanja, povezivanje u platnene zavežljaje („pinklece“), ušivanja, bojanja novonastalih ili pojedinih elemenata i cijelih ansambala vlastitih tvorevina…Asamblaže sastavlja od jeftinih materijala, šperploče, dasaka, letvica, papira, kartona, lima, komada krzna i platna… i u njih utrpava prazne konzerve, pokidane žičane mreže, komade iverice, ljepenke, stare tkanine, pletene košare…
Već akvareli s motivima gospodarskih zgrada na djedovu imanju u banijskom selu Blinskom kutu dokumentiraju Kožarićevu izuzetnu nadarenost, a radovi ostvareni u Školi primijenjene umjetnosti, nastajali pod paskom prof. Vanje Radauša – Portret žene iz 1938., Ženska figura iz 1939., Simfonijsko kolo iz 1942., Portret dječaka iz 1948. – očituju ne samo da je vrlo brzo nadvladao formalne i formativne premise oblikovanja, da za nj nije bilo nerješivih kiparskih problema i da se uvijek spremno hvatao u koštac i s najsloženijim i najslojevitijim kiparskim izazovima, nego i žilav otklon od onodobnih akademskih standarda. Skulpture što ih je stvorio na ALU svjedoče izuzetnu kiparsku vještinu, jedinstven kiparski govor ispunjen hrabrim idejama, vizualnu znatiželju, zaprepašćujuću slobodu i začuđujuće imaginativne potencijale. Već Jahač iz 1953. svjedoči slobodniju modelaciju i dramatičniju epidermu, a kasnija ostvarenja rađaju neobične deformacije, prostorne anomalije i stvaraju druga iznenađenja.
Kožarićevi portreti dokazi su nesvakidašnjega dara fizionomijske kontemplacije i psihološke penetracije, pravoga empatijskog uživljavanja u lik portretiranoga.
Mašta i invencija kod Kožarića surađuju na razini koja je daleko od okoštalih formula, pa njegovo stvaralaštvo očituje nevjerojatnu vitalnost – ono se neprestano obnavlja iz svoje otvorene jezgre. Za njegov rad znakoviti su iznenađujuća intuicija, pasionirana zaokupljenost pojedinim temama i motivima. On živi, gleda i stvara na jedinstven način. Vitalnim senzibilitetom i suptilnošću otkriva pojedinosti svakodnevnog kadra, ukazujući da svakodnevica ima dimenziju pravoga likovnog otkrića i kompozicije. Od viđenog u okolini i okolici dade se isprovocirati, zavesti i šarmirati i na mnogo toga odmah – intenzivno, spontano, lapidarno i intuitivno – reagirati. Iz registrirana iskustva njegovo selektivno oko odabire lepezu senzacija koju materijalizira u mediju, zahvaljujući čemu uspijeva na zavidnoj razini i u stalnim morfološkim mijenama artikulirati okruženja u kojima se odvija ljudska egzistencija, izraziti sebe i najskrivenije fluktuacije u ljudskoj egzistenciji. Svoja vizualna iskustva pretvara u čisti jezik plastičke komunikacije s jedinstvenom mogućnošću priopćavanja i najiznijansiranijih poruka i emocija.
Zahvaljujući neprekidnom reagiranju na u okolini i okolišu viđeno zadržao je veliku slobodu, pa se njegovo stvaralaštvo ne vezuje za njemu suvremene stilističke predznake nego ustrajno diše vlastitim ritmom i vlastitim plućima. To je vrlo brzo dovelo do toga da je stvarnost što je podastire njegova morfologija postala još kontraverznija, ambivalentnija, heterogenija i višeslojnija, da u njegovoj morfologiji neće biti nikakvih konstanti, da će se opirati svakom stilskom, morfološkom i ikonografskom zahtjevu. Stoga je postao umjetnikom izvan jednog stila ili umjetnikom s mnoštvom stilova istodobno, stvaralac vrludave razvojne linije.
Kožarićev rukopis odlikuje neobuzdana i ničim opterećena lakoća stvaranja. Ne robuje konceptualnosti, nije opterećen formalnom prepoznatljivošću, apriornom formalnom uvjetovanošću, niti dosljednošću i otuda proizlaze brojni registri vlastite nomadske čudi, raznolikost i heterogenost tematskog repertoara ostvarena unutar njegova opusa, mnoštvo divergentnih motiva i formi čija se jedinstvena plastička osnova i vidljiva morfološka srodnost ne mogu na prvi pogled razaznati, a zajednički im je nazivnik jedinstvena kožarićevska mentalna supstancija .
***
Kožarićeva se slobodoumnost – snažno dokumentirana i na ovoj izložbi – očituje se i u opiranju operativnim konstantama medija. Njegov diskurs je diskurs umjetnosti, a ne medija. Kao mlad autor brzo se priklonio shvaćanju da je sporedno od kojega je i kakva materijala neko djelo ostvareno, nego da je bit rada u otkrivanju njegova plastičkog identiteta. Spretnost, metier i ostalo vezano za izvedbu i izvršenje postavljena zadatka ostvareni su zahvaljujući ideji. Već kao mlad autor Kožarić zanat ne shvaća kao uskogrudnu manualnu izvedbu estetskog predmeta, nego ga doživljava kao način utjelovljenja jedinstvenih mentalnih slika proizašlih iz same kožarićevske imaginacije, ali i mentalnih slika koje su neizostavno tražile svoje izvršenje u nekom obliku i nekom materijalu. Kožarićev je cilj što više izvući iz sama materijala, učiniti materijal po svaku cijenu zvonkim i osjetljivim, kao da je od živog tkiva, pa njegov rukopis odlikuju pravi odabir medija, dimenzija, forme, proporcija, boje…
Mada je vrlo brzo postao superioran majstor u svim medijima u kojima se okušavao i spretno oko sebe širio pravu plastičku raskoš, zarana su ga prestali zanimati tehnička perfekcija, izvedbena virtuoznost, estetski standardi i funkcioniranje medija. Sve je to doživljavao kao nadživljenu tradiciju. Stoga već u njegovu rukopisu koji se razvija ranih 1950-ih mahom gospodare elementarnost, sažimanje i koncentracija, jednostavnost, lapidarnost, utišana gestika, zgusnutost forme, sažeti volumen, elementarnost obrade, minimalizam zahvata u materiji, pročišćenost forme…
Kožarićevo sklapanje raznorodnih materijalnih, medijskih, stilskih i duhovnih fragmenata može se iščitati i kao refleks postmoderna duha, a njegov otvoreni opus kao izraz antistila, antievolucije i antivremena.
Načelo eksperimentiranja, toliko znakovito za njegovo djelovanje, konstanta njegova stvaralaštva ( Treba riskirati da bi se na pravi način išlo naprijed, da bi se našlo sebe ; zadržati kontinuitet neslaganja sa samim sobom ; svaki put ispočetka) , samo su neke od zahtjevnih maksima kojih se ustrajno pridržava, sjajno ostvaruje u svim medijima i u svim etapama karijere.
***
Sposobnost složena problemskog mišljenja i problemske kontekstualizacije – posebice o naravi i sudbini umjetnosti – u djelu proslavljena umjetnika i danas je vitalna. U zimi 2008. uništavanje slika u Kožarićevu je atelijeru uzelo maha, nastavilo se u proljeće 2009. kada je čak uvedeno stalno destruktivističko dežurstvo – «nedjeljom destrukcija». Kožarić je nedjeljom dolazio u atelijer i uništavao ono što bi u proteklom tjednu stvorio. Njegova razbijena slika – slika-predmet – pokušaj je da se u vremenu i svijetu u kojem živimo što sugestivnije, konkretnije i zornije očituje vlastiti estetski komentar. Uz pomoć privatnih očitovanja samog Kožarića, «destrukciju» čitamo kao reakciju na činjenicu da umjetnosti kakvu stvara i kakvu cijeli život prati više nema. Na civilizacijskoj stepenici na kojoj se nalazimo velik je broj čimbenika promijenio ideju umjetnosti. U Kožarićevoj svijesti još uvijek u velikoj mjeri vladaju estetički kanoni, iskustva i nadasve vrijednosti modernizma. Kožarić je formiran i senzibiliziran na ostavštini povijesne avangarde i europskoga modernizma 20. stoljeća, na ostavštini koja je donijela veliku koncesiju umjetnikovoj osobnoj slobodi, gdje su akademske norme bile manje na cijeni, kada su na snazi bili individualni stilovi i individualna tumačenja umjetnosti. Kožarić, dakle, recipira umjetnost kao dragocjenu i «rijetku pticu», prostor unikatne jedinstvenosti , mjesto najvišega ljudskoga kreativnog uzdignuća i sjaja, područje fantazije, irealnog i fiktivnog, arhaičnog i arhetipskog. Umjetnost je u Kožarićevim očima plod umjetnikove lucidne i imaginativne individualne spoznaje svijeta. On vjeruje u specifičnost jezika plastičkih umjetnosti, u prepoznatljive osobine ličnosti umjetnika, u aspekte njihove personalnosti, u pozitivni elitizam vrhunskih imena, u neomeđenost, nezavršenost, beskrajnost i utopijsku projektivnost umjetničkog poslanja. Odijeljena i distancirana od doživljaja stvarnosti, umjetnost je nekad stvarala atmosferu mističnosti i privid slobode, bila je ukazanje transcedentnoga.
Sve smo učestalije svjedoci pretežite involviranosti autora u dinamiku strukture društvenih odnosa, snažne povezanosti stvaratelja sa svakodnevnim životom kojemu pripadaju ili s njim žele biti izravno i strastveno povezani. Suvremena umjetnost danas sebe odlučno percipira kao dio realnosti, a ne kao praksu izdvojenu iz nje, sebe drži dijelom šire društvene realnosti i govorom o toj realnosti. Pored toga, instrumentalizacija umjetnosti kao tendencija stara je koliko i sama umjetnost, a nisu nove ni strategije, interpretativni okviri niti teme kojima se bave današnji autori, što u Kožariću učvršćuje uvjerenje da umjetnost sama po sebi – u svakom svom aspektu – preživljava tešku krizu i iscrpljenje te da je zapravo u «leru».
Ivica Župan