MANIFESTACIJA ART VIVA LIKUM 2012

održat će se 24. i 25. svibnja u Dežmanovom prolazu

Program manifestacije:

24.05. od 12 do 18 sati; slikaju i portretiraju umjetnici u Dežmanovom  prolazu

u 15 sati; slijedi otvorenje izložbe primijenjenih umjetnika Likuma u Uličnim galerijama-izlozima, izložbu predstavlja povjesničar umjetnosti Stanko Špoljarić u Dežmanovom

od 13 do 18 sati; likovne radionice za djecu pod lik. vodstvom Tee Nucak

Gosti: Pročelnik Ureda za kulturu gosp. Ivica Lovrić, Načelnica Ureda za kulturu Laura Topolovšek, glumac Filip Šovagović, pjevačica Vanna, glazbenik Borna Šercar

25.05. od 12 do 18 sati umjetnici nastavljaju s slikanjem i portretiranjem

u 15:00 sati PERFORMANCE akad.slikara Hrvoja Šercara s Željkom Senečićem i Bornom Šercarom( performanceom zatvaramo izložbu Hrvoja Šercara posvećenu Zagrebuizloženu tokom cijelog svibnja u galeriji Ulrich)

od 13 do 18 sati; likovne radionice za djecu pod lik. vodstvom Tee Nucak

zatvaranje uz party Ožujskog na Dežmanovom.

Umjetnici koji sudjeluju u manifestaciji:

Ante Bakter, Željka Bašlin, Ivan Belančić, Mercedes Bratoš, Leonardo Budimlić Majnarić, Milan Dragija, Renata Facan pl. Kušec, Jadranko Ferko, Edit Glavurtić, Kristina Jeić, Nada Martinjak, Goranka Politeo, Ranka Radović, Vjera Reiser, Željko Senečić, Vedrana Stipić, Hrvoje Šercar, Duško Šibl, Nedeljko Tintor, Zorica Turkalj

Izložba primijenjenih umjetnika u Uličnim galerijama Likuma; sudjeluju Vesna Barbieri, Liljana Barberić, Andrea Bassi, Georgina Čovran Juriša, Ana Glažar, Viola Grgasović, Đurđica Horvat, Ana Hutinec, Rinella Ivanković, Vlasta Jarnjak, Helena Jarnjak, Dijana Kočica Ivoš, Ivona Kočica, Željka Korbar, Andrea Kržišnik-Pušić, Lazer Lumezi, Mirjana Lumezi, Nenad Mikulić, Ružica Mikulić, Vjera Reiser, Đurđica Skelin, Lidija Maček-Stanić, Sanja Stani, Vedrana Stipić, i dr.

Tijekom manifestacije publiku će zabavljati KVARTET GRUBER.

ART VIVA LIKUM 2012 promiče kulturološko umjetničke sadržaje u centru grada stvaralačkom sinergijom likovnih i primijenjenih umjetnika, koji će tijekom manifestacije pronositi umjetnički duh našeg grada.

Pozivamo Vas u Dežmanov 24.i 25. svibnja, budite i Vi dio manifestacije ART VIVA LIKUM 2012 i darovani Zagrebačkim suvenirima, Ožujskim pivom,

Kraš proizvodima i …….

Autorica projekta: Tea Bilić

teabilic@likum.hr, 01/4833785, 098270570

Izložba je otvorena do 25. svibnja 2012. godine,
Radnim danom od 9.00 do 20.00 sati

ŽIVOTOPIS
Hrvoje Šercar rođen je 14. prosinca 1936. u Zagrebu. Apsolvirao studij prava. Godine 1959. zapošljava se u Leksikografskom zavodu gdje radi do umirovljenja 1992.
Od 1964. do 1969. vanjski je suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića. Izlaže samostalno od 1960. godine, a povremeno i s Majstorskom radionicom. ˝Happening naš˝ izveo je 1968. s Tomom Gotovcem – Antoniom Lauerom i Ivom Lukasom.
Izlagao je na šezdesetak samostalnih izložaba u zemlji i inozemstvu te na stotinjak skupnih. Koautor je akcije ˝Udbina art˝ 1995. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Radio je kazališne scenografije, ilustracije knjiga i jedan animirani film.
Sudionik je Domovinskog rata u Umjetničkoj četi od 1990. do 1992. i ratnog Ad Hoc teatra te dobitnik Spomenice domovinskog rata. Odlikovan je odličjem reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1998. godine.
Dobio je oko 50 priznanja za likovni rad u dobrotvorne svrhe.
Živi i radi u Zagrebu.

Likovni opus Hrvoja Šercara oduvijek je bio temeljen na strogim ideološko-kulturološko-civilizacijskim kontrastima; u sukobu, pomirivanju i spajanju poganskog/kršćanskog, srednjovjekovnog/renesansnog, mediteransko – dalmatinskog/sjevernjačkog-kontinentalnog, starosjedilačkog/barbarskog, pitomog/divljeg, ruralnog/urbanog – da nabrojimo samo neke najvažnije antitetičke parove.
Blizak mu je repertoar srednjovjekovnog bestijarija, temâ smrti i prolaznosti, bilježenja i svojevrsna pokušaja spašavanja mitskih vrijednosti izgubljena Raja koji nam stalno izmiče. Često se isticalo kako Šercarovi crteži kriju u podsloju naturalističke i naivne elemente stilizacije crteža u svojem najboljem izdanju, ali u njima je neupitan i utjecaj grupe Zemlja, Nove Stvarnosti (Neue Sachlichkeit), kao i nadrealističkih slojeva. Kod Hrvoja Šercara simultano očitavamo senzibilitet Hieronymusa Boscha, balade Petrice Kerempuha, André Bretona, Victora Braunera i atmosferu s motivnih slika što vise u kućama naših pomoraca. Tradicija pučkog kazivanja prenesena u crteže i spojena s posve neočekivanom simboličkom i metaforičkom dimenzijom likovnog prikaza, pozicionirala je opus ovog umjetnika u posebnu, izvanvremensku nišu hrvatske suvremene umjetnosti.
Stalni motivi ovog likovnog opusa, gradske zidine, crkve, stare gradske aglomeracije i sl. uvijek su upotpunjeni motivom životinje kao mitskog čuvara i amblema nekoga grada, i ta će se ˝heraldička animalistika˝ (T. Maroević) provlačiti i u crtežima posvećenima motivima staroga Zagreba i njegovih arhitektonskih spomenika. Sporedno je jesu li te drage zvijeri zaista nekom davnom pričom bile povezane s tim toposima ili je umjetnik našao samo sebi znanu metaforičku poveznicu između kamena i živoga bića.
U Šercara je, uostalom, bez obzira na motiv koji crta sve u znaku ˝čudesnog putovanja˝ (P. Mabille), s pravilom da nikada ne razdvaja vizije, snove i snoviđenja od stvarnosti. Tako ćemo se i na ovoj izložbi pitati gdje su granice stvarnosti, tradicijskih slojeva, uobrazilje i stvaranja novih mitskih struktura na predlošku Zagreba; gdje prestaje umjetnikova mašta, a počinje stvarna povijesna činjenica – i obratno!
Bez sumnje, zagrebački motivi nisu za umjetnika tek opća, prepoznatljiva mjesta našega grada, već su likovni ključ i šifra za neke samo njemu znane i važne epizode iz njegovog života, toposi oko kojih se pletu uspomene, arhitektonski svjetionici za osvjetljavanje dubljih slojeva sjećanja… mnogo više od tek vesela ili nostalgična likovnog bilježenja zagrebačkih veduta.

Iva Körbler

Pet desetljeća djelovanja ljevaonice spomenika, skulptura i kipova LIKUM, preraslo je u tradicionalnu kvalitetu koja je nezaobilazna u umjetničkom lijevanju u Republici Hrvatskoj. Smatramo da će naša ljevaonica upravo danas doći do izražaja u sanaciji, obnovi, zaštiti, restauraciji i izradi razrušenih povijesnih, sakralnih i kulturnih spomenika naše baštine.

Mogućnosti ljevaonice za fazu zaštite, sanacije, obnove, restauracije i izrade su slijedeće:

• uzimanje negativa /otisaka/ fasadnih ornamenata,
• izrada i postavljanje pozitiva na oštečene vanjske dijelove zgrada a isto tako i oštečenih interijera u različitim materijalima,
• lijevanje natpisnih ploča u bronci i ostalim materijalima u različitim dimenzijama i oblicima,
• lijevanje medalja, slova, grbova, plaketa, reljefa, i ostalih prigodnih umjetničkih formi u različitim materijalima,
• lijevanje spomenika, skulptura i kipova svih veličina i dimenzija u bronci i ostalim ljevačkim legurama,
• osim lijevanja, obavljamo površinsku umjetničku obradu, patiniranje, cizeliranje i druge vrste zaštite spomenika.

Materijali koje koristi mo pri svim navedenim fazama u procesu rada su: gips, poliester, razne mješavine gipsa, cementnog brašna, fasadnih materijala, bronca, aluminijska legura otporna na agresivnu atmosferu, mjed, legura cinka i aluminija i drugih po želji naručitelja.

Gorjanska ulica 50

10 000 Zagreb
tel: 01/ 30 96 409

U srijedu, 18. travnja 2012.g. u 19 sati

u Galeriji Ulrich – Zagreb, Ilica 40/I

otvorena je izložba slika

Jure Kokeza

Izložba je otvorena do 04. svibnja  2012. godine,

Radnim danom od 9.00 do 20.00 sati

ŽIVOTOPIS
Jure Kokeza rođen je 15. listopada 1959. u Splitu, gdje je pohađao Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu studirao je grafiku u klasama prof. Alberta Kinerta i prof. Frane Pare, pod čijim je mentorstvom diplomirao 1986. god.
Izlagao je na dvanaest samostalnih izložbi i na mnogim skupnima.
Zajedno s pjesnikinjom Zlatom Cundeković autor je grafičko-pjesničke mape „Modrine“. U nakladi „Ceres“ objavljena mu je zbirka poezije „Pas na tri noge“.
Od 1995. bavi se likovno-pedagoškim radom. Od 1999. profesor je grafičkih tehnika na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, Specijalnost su mu duboki tisak i litografija.

VAŽNIJE SAMOSTALNE IZLOŽBE
1986. Sesvete, Muzej Prigorja, grafička mapa Žena
1989. Zagreb, Chromos
1990. Sesvete, Galerija VB, Pasija
1990. Čakovec, Centar za kulturu
1991. Njemačka, Riedlingen
1993. Vrbnik, Galerija Baćin dvor
1995. Njemačka, Riedlingen
1996. Sesvete, Muzej Prigorja
2008. Galerija Vladimir Bužančić, Modrine
2009. Karlovac, Galerija Zilik
2010. Zagreb, AGM, Ikar
2012. Zagreb, Galerija Ulrich, Modrine Ikar Glasnik

Grafički list, sa stajališta vizualne semiotike, ima trojnu narav. Prema taksonomiji C. S. Piercea, možemo ga okarakterizirati kao znak koji ujedno ima obilježje indeksa, ikone i simbola. Otisak je vjerodostojan odslik grafičke matrice, što ga čini indeksnim znakom – potpunom, zrcalnom preslikom izvornika. Ujedno, otisak je ikona – predodžba koja, osim što zrcalno odslikava grafičku matricu, uprizoruje neku označenu stvar, odnosno pojavu. Naposljetku, otisak je i simbol – on uprizorenjem djeluje na promatrača, oblikujući u njemu spoznajne učinke. Na taj način postaje zastupnikom uvida proizvedenog u duhu – postaje simbolom.
Trojnu znakovnu strukturu prepoznajemo ne samo u pojedinačnim grafičkim listovima Jure Kokeze, već i u trijadi izložbene cjeline. Kokeza je izložio tri grafička ciklusa, istovjetna po tehničko – tehnološkim osobinama (kombinacija akvatinte, bakropisa, suhe igle i rezervaša), no raznorodnih po značenju. Svaki ciklus posjeduje zasebno znakovno obilježje. “Modrine – tajni život zemlje” ciklus je indeksnog karaktera. Riječ je o radovima koji nemaju zastupničku funkciju
prikazivanja ičega doli same mehaničke obrade matrice; obrade ostvarene u vremenu putem materijalnih tragova u prostoru. Znak je prežitak tog djelovanja u formi traga (jednako kao što su stope u pijesku
indeksni znak, trag prolaznika). U ciklusu “Glasnik” prevladava ikoničko obilježje, s obzirom na reprezentativnu razinu znakovnog prikaza. Uprizoren je kameni objekt u naravnom prostoru, vjerno
oblikovan prema realnom predlošku. Grafički otisak slikovno predstavlja stvarni predmet. Konačno, u ciklusu “Ikar” naglašena je simbolička razina znakovnog prikaza. Stilizirani prikaz ljudskog lika nije otisak stvarnog lika (indeks), niti je njegov predstavljački prikaz (ikona); on je znak kojemu je svrha zastupati stvari duha, sadržaje arhetipa koji su personificirani mitskim likom. Možemo kazati da “Modrine” označuju indeksičnu zbiljnost, “Glasnik” ikonički privid, a “Ikar” simbolički bitak.
Tri ciklusa tako možemo razmatrati kao tri faze u procesu semioze, “procesu u kojem nešto igra ulogu znaka” (Morris). Kojom se taktikom Kokeza služi razvijajući taj proces, modificirajući polog značenja? Služi se promjenom fokusa prizora, odnosno postupkom primicanja i odmicanja, poniranja i uzlaženja, uvećanja i umanjenja unutar kadriranog prizora. Kako je moguće potvrditi tu pretpostavku? Zamislimo grafike triju ciklusa kao kadrove izomorfnog prostora, unutar kojega pojedini kadar zahvaća po jednu razinu prostornog zora po dubini. Konture kamenog objekta, ukoliko uvećamo žarište opažaja, izlaze izvan okvira kadra, a grafičke teksture kamene površine postaju novi domašaj zora, koji kadriranjem zadobiva sasvim drugačije sadržajne konotacije. Teksture postaju nakupine mikroskopskih, protoplazmičkih oblika koji korespondiraju s anorganskim svijetom tla (“tajni život zemlje”), ali ujedno i s makroskopskim svijetom kozmogeneze.
Nastavimo li s uvećanjem (primicanjem ili poniranjem), otkrivamo novi kadar izomorfnog prostora, unutar kojega uvećane biomorfne
oblike razaznajemo kao neobične likove što svojim obličjem podsjećaju na
oblike od kojih je sazdan stilizirani prikaz čovjeka – Ikara. Primaknemo li se još par koraka – ponirući za palim Ikarom – uočiti ćemo detalje njegova tijela koji morfološki neobično podsjećaju na oblik kamenog
objekta, na kameni lik Glasnika. Time se put poniranja/primicanja/uvećanja očituje kao zatvoreno, kružno kretanje kojim se promatrač
ponovno vraća na polazišnu točku. Prijeđeni put ukazuje na srodnosti grafičkih listova, na podudaranje njihovih oblika, kao i na samu narav podudaranja. Kadrovi pojedinih ciklusa međusobno se podudaraju prema načelu izomorfizma, načelu koje uočavamo tamo gdje se “dvije kompleksne strukture preklapaju, na način da svaki dio jedne strukture odgovara dijelu druge, gdje ‘odgovara’ znači to da dva dijela igraju slične uloge u njihovim strukturama.” (Hofstadter)
Različite faze u procesu semioze – procesu uspostavljanja značenja likovnog znaka – tako možemo sagledati kao jedinstven, povezan slijed. Makro i mikro vizure predodžbe su istog (izomorfnog) svijeta. Kao da se Kokeza ravnao držeći se drevne hermetičke maksime: “kako gore, tako dole”. U zamišljenoj projekciji takve hermetičke, oduhovljene prožetosti prostornih razina, smijemo li Glasnika shvatiti kao ‘navjestitelja’ Ikarovog pada (kao ‘palu okaminu spoznajnog zanosa’), a Modrinu kao sveprožimajuću scenografiju te zgode? Ta nategnuta poetska dosjetka metodički nije posve neutemeljena. Kao što se mit tajnovito podudara sa zbiljom, tako se i značenja preklapaju s grafičkim znacima, oblikujući neočekivane asocijativne sveze, potaknute
procesom semioze. To je autorov dar ponuđen interpretu, na njegovu dobrobit. Dopustimo li si daljnju interpretativnu slobodu, možemo
kazati da je Ikar svojevrsni fokalizator procesa semioze. On je – prema definiciji – lik kroz čiju se svijest ili položaj događaji stavljaju u fokus, u žarište. Ikar je taj koji se primiče i odmiče, uzlazi i ponire; optika njegova viđenja mijenja vizure nižućih se prizora, definira njihovo žarište. On je taj koji opaža pojedinačno i konretno (Glasnik), ili pak opće i bezoblično (Modrine). Ikar je, dakle, mogući akter semioze, dok su ‘modre tmine’ područje preklapanja i podudaranja različitih razina značenja. Svojom indeksnom zbiljnošću, Modrine nemaju prikazivalačko, ikoničko obilježje. Upravo stoga, u njima možemo
vidjeti potenciju raznorodnih prizora, kojih uprizorenje ovisi dijelom i o mašti promatrača. Modrine su svojevrsni ekran na kojemu se
izmjenjuju asocijativne slike i preslaguju se njihova značenja. One su poput kulisa predstave koja obuhvaća široki dramaturški raspon, koji može sezati od kozmičkog stvaranja do skrovitog postojanja tla; od visokog stremljenja duha, do pada u tromu zbilju materije.
Povežemo li te dvije razine interpretacije, možemo izvesti zaključak: Kokeza se zanima za onaj stvaralački pristup likovnosti i grafičkim vještinama koji povezuje dva temeljna oslonca – voljni (koji oblikuje stvari prema vlastitome htijenju) i zorni (koji motri stvari kakve jesu po sebi). Autor začima obradu matrice motreći rezultate slijeda radnji, nastale bez prethodnog reprezentacijskoga htijenja i očekivanja (Modrine). Kada se temeljem viđenog pokrene imaginacijski zamašnjak, aktivira se i voljni aspekt, htijenje predstavljanja (Glasnik)
i, konačno, htijenje simboličkog zastupništva (Ikar). Ili, naprotiv, proces semioze u Kokezinim radovima ima obrnuti smjer razvoja? U svakom slučaju, Kokezina likovna maštovitost ima dvojako uporište – uviđanje zorom i navođenje voljom. Ta dva uporišta suptilnije su prožeta no što je to moguće ustanoviti znakovnom analizom grafičkih listova, kojih bogatstvo i profinjenost grafičke tvarnosti pretječu svako tumačenje.
Jagor Bučan

LIKUM u svojim izložbeno prodajnim galerijama NOVA FORMA – Bogovićeva 1 i LIKUM u Ilici 40 nudi odabir vrhunskih umjetničkih djela trajne vrijednosti

uz popust od 15%, a SVE KAKO BI RAZVESELILI Vaše slavljenike, mladence i krizmanike prigodnim poklonom…..
Detalje potražite na www.likum.hr ili nazovite 01/ 4847367, 01/4811061.

Likumovom ponudom obuhvaćen je cjelokupni likovni spektar različitih artefakata, kao što su primjerice; umjetničke slike, u svim tehnikama i formatima, umjetničke grafike i crteži,  uporabna keramika kao i dekorativna te samosvojne umjetničke kreacije u keramici, nakit u različitim izvedbama od gline do srebra, patiniran emajliran i glaziran, dekorativni dizajnerski uporabni predmeti, kao npr. svjetiljke, vaze, satovi, svijećnjaci, zdjele, podlošci, skulpture u terakoti, bronci i drvu, pa sve do minijaturnih ukrasnih predmeta ili pak dekorativnih djela naših umjetnika svih generacija.

U srijedu, 28. ožujka 2012.g. u 19 sati

u Galeriji Ulrich – Zagreb, Ilica 40/I

otvorena je izložba

MILJENKA BENGEZA

MEMORABILIJE

Izložba je otvorena do 14. travanj a  2012. godine,

radnim danom od 9.00 do 20.00 sati

MILJENKO BENGEZ, rođen je 1954. g. u Zagrebu. Slikarstvom se počinje baviti 80-tih godina. Od 1984. do 1989. suradnik je u ateljeu prof. Vilima Svečnjaka. Od 1990. boravi u Firenzi u Campo del restauro “Lorenzo de’ Medici” i kod prof. Leonarda Passeria izučava restauriranje slika štafelajnog slikarstva. Po završetku školovanja odlazi u New York i počinje suradnju s galerijom “S. E. Feinman Fine Arts”. U New Yorku boravi do 1995.g. i naizmjenično izlaže u SAD-u, italiji i Hrvatskoj. Od 1997.g. surađuje s milanskom galerijom “L’ Incesione” koja mu nakon brojnih izdanja grafičkih listova, 2001.g. tiska monografiju pod naslovom “Bengez”. Od 2001.g. galerija “Free Art” iz Udina, organizira samostalne izložbe Miljenka Bengeza diljem Italije kojima ga afirmira na talijanskoj likovnoj sceni. Prvi puta samostalno izlaže u Ljubljani 1987.g. u “Klubu kulturnih i znanstvenih radnika”. Do danas, Miljenko Bengez izlagao je na preko šezdesetak samostalnih i brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj, Europi, SAD-u. Od 1994.g.član je HDLU-a.

U bogatoj i heterogenoj tradiciji hrvatskog modernog i suvremenog slikarstva, možda se najočitije izdvaja korpus tema i motiva posvećenih pejzažu Juga, Mediterana, dalmatinskih gradova i otoka, posebnoj čaroliji kolorita i svjetlosti na slici, gdje je sve u znaku života, buđenja, hedonističkog pulsiranja prirode. Promatrajući slike Miljenka Bengeza iz novog ciklusa, ne mogu se oteti dojmu kako je jod njega i motiv kontinentalnog grada propušten kroz kolorističko -svjetlosni filter Mediterana, odnosno fauvističko-ekspresionističkog tretmana palete koji je ipak bliži sjaju južnog sunca, daleko od teških sjena koje bi na sliku bacio Sjever. Miljenko Bengez u ovom je trenutku hrvatski slikar koji se najsloženije sustavno bavi perspektivom, no čije istraživanje i primjena poliperspektivnosti nikada nije postalo samo sebi svrhom. Usložnjavanje vertikalne, inverzivne ptičje i kolorističke perspektive na istom platnu redovito rezultira besprijekorno dinamiziranom igrom motiva, odnosno fragmenata motiva i ploha boje. Mnogi su kritičari, pišući o kaleidoskopskoj igri u djelimaq Miljenka Bengeza, zapravo pogađali srž njegova slikarstva koja se odnosi na umjetnikovo dubinsko percipiranje usložnjene, višedimenzionalne stvarnosti, jukstaponiranja sjećanja na nekoliko različitih prizora iz različitih vremena, (možda čak istog mjesta!) u istom vremenu unutar prostora slike. Prožimanje planova na slici iznimno je slojevito, logično slijedi bogatstvo arhitektonskih fragmenata gradova i mjesta u kojima je autor boravio, a aujedno signalizira nanose sjećanja i atmosfere jednog podneblja. Arhitekturi koja na slici stoji umjesto ljudi dan je samostalan život kroz uporabu ritmički pokrenute kompozicije, naglašenog centripetalnog ili centrifugalnog kretanja prema rubovima kadra, iako će se u novim radovima moći pratiti jednakomjerno raspoređene elemente slike kojima je upravo boja glavno sredstvo oživljavanja i razlikovanja od drugih identičnih motiva arhitekture.
I dok su se kolorističko-kompozicijska ishodišta Miljenka Bengeza vezivala uz tradiciju Kleeova i Chagallova  stvaralaštva, čini se kako se slikar u novim radovima sve više približava radovima Kandinskog te Sonie i Roberta Delaunaya, primijenjujući u novom kontekstu orfističku doktrinu o stvaranju ritma na slici pomoću harmoničnog ili kontrastnog slaganja boja. Jer, nekadašnja želja da se platno ispuni gustim grozdovima aehitekture i drugih obilježja jednog grada ili mjesta, sada je koncentrirana na prisustvo sve većih i češćih ploha čiste boje, u kojima se dinamizam pojedinačnog mikro-plana slike dobiva isključivo tonskim nijansiranjem (posvjetljavanjem ili zatamnjivanjem) jedne boje.
Kao da se unutar slike dogodilo potpuno idejno i metijersko oslobađanje, onaj trenutak kolorističke meditativnosti i autokontemplacije umjetnika koji govore o poziciji zaslužene samosvijesti, pa čak i neke krajnje potrebne neopterećenosti spram stava kritike ili javnosti. To je upravo ona emotivno-mentalana točka na kojo tada nastaju najbolje slike.

Iva Körbler

otvorena je izložbaDUŠKA ŠIBLA
K O N T R A S T I

Izložba je bila otvorena do 24. ožujka 2012. godine,

ŽIVOTOPIS

Duško Šibl rođen je 1951. godine u Zagrebu. Diplomirao je 1977. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu povijest umjetnosti i komparativnu književnost. U Londonu završava studij slikarstva na Byam Shaw School of Art 1982. godine, a 1986. magistrira na glasovitom Royal College of Art u Londonu.
Od 1982. godine izlaže samostalno te sudjeluje na mnogim skupnim izložbama u domovini i Europi, a od nedavno se bavi i performansom (Liverpool, Unity Theatre, 2008; Zagreb, Plesni centar, 2009).
Živi i radi podjednako u Zagrebu, Londonu i Dubrovniku.

Iako se u hrvatskom recentnom slikarstvu primarna percepcija Duška Šibla razvijala i definirala kroz cikluse specifične poetike
akta i tijela, njegovo je drugo, manje poznato lice, intimistički posvećeno motivima dalmatinskog / mediteranskog pejzaža. Od 1992. godine do danas, ovaj je umjetnik u kontinuitetu intrigiran velikom temom hrvatskog modernog i suvremenog slikarstva, koja će kod njega – kao i kod mnogih drugih prethodnika i suvremenika – češće biti tretirana kao krajnje intimistička tema slikarstva, upravo onaj segment opusa koji u detalju pokazuje umjetnikovo nesputano i opušteno eksperimentiranje metijerom. Naime, ta zamjena teza, da su akt ili portret reprezentativan slikarski motiv, a pejzaž i priroda prostor necenzuriranog slikareva svijeta igre i kontemplacije, govori u prilog onoj tezi da nas zapravo priroda odmara i vraća energiju, a ljudi – bez sumnje – troše i nagrizaju.
Radovi predstavljeni u Galeriji Ulrich nastajali su između 2003. i 2011. godine, i vezani su uz motive dalmatinskog, posebno dubrovačkog, ali i zagrebačkog pejzaža (Maksimir), dok će najnovija serija crno-bijelih akrila na papiru biti primarno posvećena urbanom pejzažu Dubrovnika: njegovim ulicama, spomenicima i javnim skulpturama.
Pejzaži Duška Šibla nastavljaju se na bogatu tradiciju hrvatskih modernih pejzažista, od Joba, Pulitike, Dulčića, do Hermana i Murtića. Reducirana i pročišćena figuracija Šiblovih pejzaža bliska je drugom valu ekspresionizma u europskom slikarstvu, s bogatim, pastoznim, vehementnim namazima boje i naglašenim obrisnim konturama otoka, drveća i vegetacije. To slikarsko komuniciranje s prirodom (i arhitekturom) nastaje iznimno brzo i lako, otkrivajući kako su prirodni i artificijelni pejzaž bez ljudi za slikara prostori slobode neopterećeni bilo kakvim vlastitim teorijsko-poetološkim projekcijama i ambicijama.
Kolorit je često zadržan u hladnijoj tonskoj skali zelenih i plavih nijansi, unutar koje umjetnik eksperimentira s efektom hvatanja odsjaja sunčeve svjetlosti na kopnu, vegetaciji i moru, no u novim će se radovima moći prepoznati i fauvistička tradicija jarkog kolorita pojedinačnih crvenih akcenata.
U ciklusu crno-bijelih urbanih pejzaža, promatrač se ipak neće moći oteti dojmu kako ta sceničnost povijesne arhitekture sugerira
postojanje jedne metaforičke, nevidljive dimenzije koja upućuje na svijet maske, teatra, kulisa i odmaka, odnosno, svega onoga što
automatski postaje prisutno kada u sliku svijeta uključimo ljude. Stoga možda i nije slučajno da Duško Šibl na gotovo krokijevski
vehementno slikanim “urbanim” pejzažima ljude svodi na male crne činjenice ili figurine bez individualnih obilježja, manifestirajući ujedno time svu moć kontrasta s pravom, anti-artificijelnom
prirodom koja je savršena i dorečena sama po sebi.

Iva Körbler