Otvorenje izložbe-Željko Kipke
U ponedjeljak, 12. prosinca 2011. godine u 18h
u Galeriji ULRICH – Zagreb, Ilica 40/I
otvorena je izložba Željka Kipke
Izložba je otvorena do 31. prosinca 2011. godine
Radnim danom od 9 do 20h
…………………………………………………………………………………………………………………
ŽELJKO KIPKE (Čakovec, 1953), slikar, pisac, povremeno djeluje u području filma. Diplomirao je slikarstvo na ALU u Zagrebu (1971–1976). Pohađao je Slikarsku majstorsku radionicu u Zagrebu (1976–1981). U početku se bavi primarnim i analitičkim slikarstvom, a od 1982. unosi ekspresivnost u svoja platna. U prvoj polovici osamdesetih snima kratke filmove u S8 formatu kojima dokumentira vlastite akcije u javnim prostorima. U New Yorku izlaže na skupnoj izložbi u Artists Space 1989. Tijekom 1991. boravi u Marseillesu gdje priređuje samostalnu izložbu. Predstavljao je Republiku Hrvatsku na Venecijanskom biennalu 1993, a dvije godine kasnije na Kairskom biennalu. Piše eseje i kritike o eksperimentalnom filmu te likovnoj praksi u dnevnoj štampi i časopisima. Punopravni je član Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (AICA) od 1997. Sudionik je Szeemannove autorske izložbe Blut & Honig – Zukunft ist am Balkan u Klosterneuburgu (Wien) 2003. Selektor je hrvatskog paviljona na 52. Venecijanskom biennalu 2007. godine. U posljednje vrijeme snima kratke filmske priče temeljene na snovima i koincidencijama (Invisible Sculpture, 2006; Niner Stretch, 2007; Mali mačak i lav, 2008; Nevidljive galerije, 2009). Objavio je osam knjiga – od zbirke teoretskih članaka i eseja o suvremenoj umjetnosti, zbirke kratkih priča do jednogodišnjeg dnevnika (Od veljače do veljače, Zagreb, 2005), kataloga snova (Sei-khai-reich, Velika Gorica, 2006) te knjige koincidencija (Figura 17 – Nebo može pričekati, Zagreb, 2007). Živi u Zagrebu.
…………………………………………………………………………………………………………………….
Prva je retrofuturistička izložba iz perspektive 2001. godine gledala u prošlost, na razdoblje kada je
Stanley Kubrick režirao filmsku odiseju u svemir. Druga je bila posvećena prvim letačima u svemir i nepoznatim letjelicama koje su tijekom šezdesetih uznemiravale stanovnike Zemlje(2005). Treća, sofisticiranija, lokalno je obojena teisključivo u domeni zemaljskih odnosa. Barem se tako čini. Riječ je o zagrebačkim vedutama zavijenim u boje Europe, plavu i žutu. Tipičnu masonsku
kombinaciju, rekli bi poklonici teorija zavjere. I premda su brojno nadmoćniji oni koji preziruideje na tu temu, to ne znači da je njezin teorijski kompleks nevažan i zanemariv. Treća retrofuturistička izložba diskretna je posveta fantastičnim zavjerama, posebno onim dijelovima u njima koje bi teško bilo osporiti. U zavjerama je sve moguće, od fantazmagoričnih arhitektonskih razmjena između Bruxellesa i Zagreba pa sve do ostvarenja fluxus prognoze jednog mađarskog umjetnika u kojoj tvrdi kako će do 2240. godine svi stanovnici Zemlje biti umjetnici, pa tako i svi djelatnici represivnih institucija*. Pozdrav iz Zagreba je poruka iz, recimo, 2240. godine s nekoliko gradskih lokacija – Markova trga, iz parka Maksimir, s Tomislavova trga, Jelačićeva placa (središnji gradski trg), željezničkog mosta nad rijekom Savom… Na spomenutim su lokacijama »podignuti« javni spomenici europskoj solidarnosti i prešutnom jedinstvu – nijemi svjedoci koji govore da je budućnost zajamčena zajedničkim simbolima. Urbane se vizure tijekom vremena nisu mijenjale, premda je proteklo više od dva stoljeća. Salutations de Zagreb en l’an 2240 projekcija je prekrajanja hrvatske metropole na belgijski način. Nokturalni ugođaj, plavo i žuto te simboli šire zavjere od briselske konstitutivni su elementi budućih slika zagrebačke panorame. Oni se trenutno ne vide
prostim okom. Možda se neće moći raspoznatini za dvjestotinjak godina. Pa ipak, ta je vremenska distanca dovoljno široka i daleka da bi se već danas postupno otkrivali nevidljivi dijelovi nove društvene slagalice.
Tamás Szentjóby