Otvorenje izložbe Mire Martinića

U srijedu, 29. lipnja 2011. godine u 18 sati otvorena je izložba

Mire Martinića

Galerija Ulrich – Zagreb, Ilica 40/I

 

 

Izložba se može razgledati do 16. srpnja 2011. godine
radnim danom od 9.00 do 20.00 sati

 

ŽIVOTOPIS

MIRO MARTINIĆ, Zagreb 1. rujna 1967.
Fotograf, završio je smjer elektronike u Tehničkoj školi Ruđer Bošković. Već od rane mladosti
pokazivao je izuzetan interes za fotografiju, a od 1994. godine u potpunosti se posvećuje fotografiji kao životnom pozivu. Njegov rad obuhvaća razna područja fotografskog djelovanja kao što su moda, portreti, arhitektura, hrana, mrtva priroda, novinarstvo itd. Održava živu suradnju s likovnim i glazbenim umjetnicima. O njegovu radu pisali su Đuro Vanđura, Dunja Horvat i Stanko Špoljarić.

 

MIRO MARTINIĆ

Scenografija, odnosno kostimografija kazališne predstave potencira njen sadržajni sloj, s upućivanjem na bitno. Rješenja u rasponu realistične čitkosti do formi koja na razini simbola prate predstavu. Ljudska tijela, glumci, nositelji zbivanja integrirani su u scenu čineći vizualnu doživljajnost predstave. Njeni gledatelji uz dramaturšku stranu predstave prate i promjene scenografije i oživotvorenje uloga aktera u njoj. Statičnost ili promjenjivost scene snagom pokreta ili riječi glumaca prestaje biti tek okvir i postaje sastavnica kontinuiteta predstave. Stoga, zahtjevan je zadatak autora fotografske interpretacije kazališnog čina koji treba u nekoliko snimaka donijeti sukus i osnovne karakteristike scenskog zbivanja. Miro Martinić svojom je kamerom ušao u strukturu predstava
različitih značajki, klasičnih i suvremenih, atraktivnih scenografima koji o toj važnoj dimenziji predstave imaju i suprotstavljena gledišta. Martinić osjeća puls kazališta, slijed rada na predstavama, s dubokim razumijevanjem njihove misaonosti. Odabir od trinaest kazališnih ostvarenja, premijerno izvedenih od 2001. do 2011. godine u HNK u Zagrebu i HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci, dao je Martiniću priliku za vlastitost pogleda opere, baleta, drame, odnosno izričaja izvan strogih koncepata pojedinih kazališnih formi. Fotografije su sjajan primjer kadriranja i korištenja svjetla, s uvijek sačuvanom čitkošću. Bez obzira je li riječ o zahvaćenoj širini prostora ili „zumiranju“ detalja, Martinić uspijeva prenijeti
unutarnju dinamiku, uvjerljivo donijeti isječak koji nastavlja i sluti ukupnost predstave.
Martinić uravnotežuje kompozicije, poštuje simetričnost rasporeda, ali stavlja i akcente lijevo i desno od centralne osi. Prati nijanse svjetla u difuznom rasprostiranju pozornicom,
ali i reagira na jake svjetlosne udare, kontrastirajući ih sa zatamnjenjem prostora.
Dakako, put je to prema uzbudljivosti ugođaja, dosegnutog klimaksa uprisutnjenog u dijalogu tijela plesača. Martinić posebnim senzibilitetom prenosi materijalnost kostima, kao i senzualnost tjelesnog, koncentrirajući se na kadar prisnosti komornog. Martinića posebno privlači govor samog tijela, bez dodatnih scenskih elemenata,
koji u odmjerenoj ritmizaciji „figurativnog“ naznačuje i ritam događanja na kazališnim
daskama. Nizanjem planova, od deskriptivnosti prvog plana do sfumaturnosti nestajanja, zaokupljen je stvaranjem dojma uzdignuća od tla, ali su mu bliske i pomalo nadrealne situacije, donekle aranžirane, i poradi efekta i sadržajnog produbljivanja. Martinić je i čvrsto vezan za stvarnost pozornice, na kojoj egzistiraju likovi u lepršavim i grubo istkanim kostimima. Slike su lica i naličja predstave. Životno doslovne i imaginarne.
Martinić je i pažnjom dokumentariste i potrebom kreativne preobrazbe zabilježio i ono
prošlo i ono što još traje. Zadržao je autentičnost događanja, oplemenjenih okom osobe koja ne samo da gleda nego i vidi.

Stanko Špoljarić