Otvorenje izložbe Marije Braut

U srijedu, 25. svibnja 2011. godine u 18 sati

otvorena je izložba
MARIJE BRAUT
u Galeriji Ulrich – Zagreb, Ilica 40/I

 

 

Izložba je otvorena do 20. lipnja 2011. godine
Radnim danom od 9.00 do 20.00 sati

 

 

Životopis

Marija Braut rođena je 1929. u Celju. Godine 1941. doselila se u Zagreb gdje je maturirala i započela
studij arhitekture. Fotografijom se počela baviti u atelijeru Toše Dabca potkraj 1960 – ih godina.
Prvu je izložbu imala 1969. godine zajedno s Petrom Dabcem. Radila je u Galerijama grada Zagreba, današnjem Muzeju suvremene umjetnosti, za koji je snimala za kataloge te portrete umjetnika. Od 1972. radi kao samostalni umjetnik. Surađivala je s Hrvatskim narodnim kazalištem mladih, Dramskim kazalištem Gavella, Satiričkim kazalištem Kerempuh i Dubrovačkim ljetnim igrama.
Izlagala je na više od stotinu samostalnih i skupnih izložaba. Redovito objavljuje fotografije u novinama i specijaliziranim časopisima.
Fotografije Marije Braut čuvaju se u Muzeju grada Zagreba, Muzeju za umjetnost i obrt, Zagreb, Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb, Hrvatskom državnom arhivu, HAZU teatrologija, Ministarstvu obrane Republike Hrvatske…

 

MARIJA BRAUT

Marija Braut svojim umjetničkim senzibilitetom odabranom prizoru okom kamere daje fotografiji dojmljive vrijednosti  prepoznatljive u svim dionicama njenog bogatog opusa. Autorica je niza ciklusa utkanih u vrhunce hrvatske fotografije, cjelina različitih motivskih predznaka.
Zagreb, kojem je posvećena ova izložba, grad u kojem Marija živi i koji osjeća i dublje od doslovnosti brojnih slikovitih izgleda česta je njena inspiracija, kako znane gradske vizure tako i zakutci koje rijeđe prepoznaju njegovi stanovnici i namjernici. Marija Braut i prizorima koji dodiruju već i razinu razgledničkog daje šarm posebnosti kako sjajnim kadriranjem, poetskom primjenom svjetla i iznad svega stvorenom ugođajnošću. U svom neprekidnom traganju za ljepotom, za čuvanjem njene istinitosti Zagreb se pokazao kao pozornica bogate sadržajnosti. Osoba, koja ga poput Marije iskreno voli, iskustvom i talentom vrhunskog fotografa i u detaljima gradskog tkiva i širini karakteristične ambijentalnosti nalazi činjeničnost i stanja koja idealno odražavaju sinergiju stvarnosti, tvarnosti i duhovnosti. Marija se koncentrira na trenutak, hvata poradi mjena
svjetla i neponovljivo, uključujući u uprizorenja i kontinuitet vremena, vidljiv i na fragmentima povijesnog i reprezen­tativnosti spomeničkog. Njen Zagreb se ne nameće, osvaja tišinom, mekoćom svjetla ili ponekim udarom svjetlos­nog bljeska. U djelima lirske konotacije otvoren je dijalog
ljudske i umjetničke suptilnosti u kojima i prividno neznatno izrasta do simbola u interpretaciji grada.
Vrata, prozor, dekorativni detalj, kocke u popločenju ulice, segmenat fasade dostatni su za priču o gradu, znakovi u ukupnosti njegove vizualnih različitosti. Marija Braut nepogrešivo zastaje pred likovnošću ponude, ozračjem atmosfere i godišnjih doba i djela dana. Opisuje svjetlom arhitekturu, njene isječke, nalazeći rakurse koji otkrivaju autentičnost pristupa. Marjina fotografija nosi autorski pečat, možda riječima i neopisiv u potpunosti, no snažan u doživljajnosti, u onom fluidu nematerijalne misaonosti u epidermi površina i prostoru grada. Mariji Braut ne treba
izvanjska atraktivnost, mnogo joj je draža crno bijela fotografija od one u boji. Stupnjevanje svjetla, s čestim predanjem sfumaturnoj naznačenosti, postaje i vodilja u razumijevanju pojedinih ostvarenja. Događanja grada za koja prizvuk metafizičkog nije pretjerana oznaka. Dakako, nota realističnog je ishodište, poštivanje taktiliteta predmetnog također, pa fotografije opredmećuju i mjeru dokumentarnog. Ali umjetničke fotografije Marije Braut prije svega su sinteza njenih nebrojenih susreta sa zagrebačkom urbanom zbiljom, podsjećanje na pažljiva promatranju grada, ali s upamćenošću i na trke svakodnevnice, sastavnica emotivnog odnosa razvijanog desetljećima. I svojom visokom likovnom kulturom, ljubavlju za fotografijom i neiscrpnom energijom podarila nam je Zagreb na koji smo ponosni. S ljepotom koja ispunja dušu.

 

Stanko Špoljarić